Napisano: Izdiktirano 9. aprila 1922. g.
Izvor: V. I. Lenjin, Treća Internacionala - II knjiga - Materijal za proučavanje, Rad, Beograd 1951.
Transkripcija / HTML: Marko Rakićević / Stevan
Gostojić
Zamislite da predstavnik komunista treba da prodre u prostoriju u kojoj opunomoćenici buržoazije vode svoju propagandu pred prilično brojnim skupom radnika. Zamislite, dalje, da za ulaz u tu prostoriju buržoazija traži od vas visoku svotu. Ako ta svota nije bila ranije ugovorena, mi ćemo se, razumije se, cjenjkati, da ne opteretimo budžet svoje partije. Ako smo mi platili za ulaz u prostoriju odveć skup, onda je nesumljivo da smo učinili griješku. Ali je bolje da platimo skup - bar dok se ne naučimo kako se treba cenjakati - nego da se odreknemo mogućnosti da izađemo sa svojom riječju pred radnike, koji su dosada bili, da tako kažemo, u isključivom ''posjedu'' reformista, tj. najvrjernijih prijatelja buržoazije.
To poređenje palo mi je na um kad sam pročiao u današnjoj ''Pravdi'' telegrafsku vijest iz Berlina o tome pod kojim je uslovima postignut sporazum između predstavnika triju internacionacionala.
Naši predstavnici postupili su, po mom ubjeđenju, nepravilno kad su pristali na slijedeća dva uslvoa: prvi uslov, da sovjetska vlast ne primjeni smrtnu kaznu po djelu četrdeset sedmorice socijalista-revolucionara; drugi uslov, da sovjetska vlast dozvoli da suđenju po tom djelu prisustvuju predstavnici svih triju internacionala.
Oba ta uslova nisu ništa drugo nego poltiički ustupak koji je revolucionarni proleterijat učinio reakcionarnoj buržoaziji. Ako ma ko posumnja u pravilnost takve definicije, onda je za otkrivanje političke naivnosti takvog čovjeka dovoljno postaviti mu pitanje: da li bi pristala engleska ili ma koja druga suvremena vlada na to da predstavnici triju internaiconala prisustvuju procesu po optužbi irskih radnika za ustanak? Ili procesu po oputžbi za nedavni ustanak radnika Južne Afrike[B]? Da li bi u tim i lsičnim slučajevima engleska ili koja druga vlada pristala na to da se da obećanje da neće na svoje političke protivnike primjenjivati smrtnu kaznu? Malo razmišljanja nad tim pitanjem dovoljno je da se shvati slijedeća prost istina: pred nama je u cijelom svijetu borba reackionarne buržoazije sa revolucionarnim proleterijatom. U datom slučaju Kominterna, koja predstavlja jednu stranu u toj borbi, čini politički ustupak drugoj strani - reakcionarnoj buržoaziji. Jer svi na svijetu znaju (osim onih koji hoće da se sakriju očevidnu istinu) da da su eseri pucali u komuniste i priređivali protiv njih ustanke, dejstvujući faktički, a ponekad i formalno, u jednistvenom frontu sa svekoliko međunarodnom reakcionarnom buržoazijom.
Pita se, kakav nam je ustupak u zamjenu za to učinila međunarodna buržoazija? Odgovor na to može biti samo jedan: nikakav nam ustupak nije učinila.
Samo rasuđivanja koja zamračuju tu prostu i jasnu istinu klasne borbe, samo rasuđivana koja bacaju prašinu u oči radnicima i radnim masama - mogu pokušavati da zamrče tu očiglednu istinu. Po sporazumu potpisanom u Berlinu od predstavnika III. Internacionale, mi smo već učinili dva politička ustupka međunarodnoj buržoaziji. U zamjenu za to mi od nje nismo dobili nikakav ustupak.
Predstavnici Druge i Druge i po internacionale odigrali su ulogu iznuđivača političkog ustupka, koji je proleterijat učinio buržoaziji, odlučno se pritom odričući da postigne, ili bar da pokuša da postigne, bilo kakav politički ustupak od strane međunarodne buržoazije prema revolucionarnom proleterijatu. Razumije se, tu neospornu političku činjenicu zamračili su vješti predstavnici buržoaske diplomacije (buržoazija je učila predstavnike svoje klase da budu dobri diplomati tokom mnogih vijekova), ali pokušaj da se činjenica zamrači niukoliko ne mijenja samu činjenicu. Da li su neposredno ili posredno bili povezani ovi ili oni predstavnici Druge i Druge i po internacionale sa buržoazijom - to je u datom slučaju pitanje od desete važnosti. Mi ih ne optužujemo za direktnu vezu. Uopće se ne tiče ove stvari - je li tu postojala neposredna veza ili pak prilično zapetljana posredna veza. Ove su stvari tiče samo to da je Kominterna učinila politički ustupak međunarodnoj buržoaziji pod pritiskom opunomoćenika Druge i Druge i po internacionale, i da u zemjenu nije dobila nikakav ostupak.
Koji je zaključak iz toga?
Zaključak je prije svega taj da se drugovi Radek, Buharin i drugi, koji su zastupali Komunisitčku internacionalu, postupili nepravilno.
Dalje. Prositče li iz toga da mi treba da raskinemo sporazum koji su oni potpisali? Ne. Ja mislim da bi takav zaključak bio nepravilan, i da mi ne treba da raskidamo potpisani sporazum. Mi treba samo da izvučemo taj zaključak da su se buržoaski diplomati ovog ptua pokazali vještijim od naših, i do idućeg puta - ako visina ulaznice za prostorije ne bude unaprijed ugovorena - mi treba da se vještije cjenkamo i manevriramo. Mi ćemo morati da postavitmo sebi kao pravilo da ne činimo političke utupke međunarodnoj buržoaziji (ma kako vješto biti prikriveni ti ustupci od strane bilo kakvih posrednika), ako u zemjenu za to ne dobijemo manje-više ekvivialentne ustupke od strane međunarodne buržoazije prema Sovjetskoj Rusiji ili prema drugim odredima međunarodnog proleterijata, koji se bori protiv kapitalizma.
Moguće je da će talijanski komunisit i jedan dio francuskih komunista i sindikalista[C], koji su bili protiv taktike čak da je taktika jedinstvenog fronta pogršna. Taj bi zaključak bio očito nepraivlan. Ako su opunomoćenici komunista platili odveć skup za ulazak u prostoriju u kojoj imaju neku, premda malu, mogućnost da se obrate radnicima, koji su se dosada nalazili u isključivom ''posjedu'' reformista, onda se treba starati da se ta pogrška idući put ispravi. Alli bi neuporedivo veća pogreška bilo odbijanje svih uslova isvake ulaznice za to da se prodre u tu, prilično čuvanu, zatvorenu prostoriju. Pogreška drugova Radek,a Buharina i drugih nije velika; ona to nije utoliko prije što mi reskiramo najviše to da protvnici Sovjetske Rusije, odobreni ishodom berlinskog savjetovanja, prirede dva-tri, možda uspješna, atentata na pojedina lica. Jer oni sada unaprijed znaju da mogu da pucaju u komuniste, imajući šanse, da savjetovanje slično berlinskom, spiječiti komuniste da pucaju u njih.
Ali smo u svakom sluačju mi ipak probili izvjesnu brešu koja vodi u zatvorenu prostoriju. U svakom slučaju, drug adak je uspio da razgoliti bar pred jednim dijelom radnike - da je II. Internacionala odbila da među demonstracione parole uvrsti u parolu o ukidanju Versajskog ugovora. Najveća griješka talijanskih komunista i jednog dijela francuskih komunista i sindikalista sastoji se u tome što se oni zadovoljavaju onim znanjem kojim raspolažu. Oni se zadovoljavaju nacionale, kao god i gospoda Paul Levi, Serati itd., predstavnog utjecaja. Ali takvi ljudi i takvi radnici koji to znaju doista čvrsto i koji doista shvaćaju značaj toga - čine nesumnjivu manjinu i u Italiji, i u engleskoj, i u Americi, i u Francuskoj. Komunisiti ne treba da se kuhaju u vlastitom sosu, već da nauče da dejstvuju tako da, ne prezajući pred izvjesnim žrtvama, ne bojeći se pogrešaka, neizbježnih na početku svakog novog i teškog zadatka - prodiru u zatvorenu prostoriju u kojoj utječu na radnike predstavnici buržoazije. Komunisti koji neće da to shvate i koji neće da se nauče tome, ne mogu se nadati da će steći većinu među radnicima, ili, u svakom slučaju,o ni otežavaju i usporavaju stvar sticanja takve većine. A to je već za komuniste i za sve stvarne pristalice radničke revolucije savršeno neoprostiva stvar.
Buržoazija se pokazala, u ličnostima svojih diplomata, još jednom vještija od predstavnika Komunisitčke Internacionale. To je lekcija berlinskog savjetovanja. Tu lekciju mi nećemo zaboraviti. Iu te lekcije mi ćemo izvući sve potrebne zaključke. Prestavnicima II. i II ½ internacionale potreban je jedinstven front, jer oni vjeruju da će nas oslabiti pretjeranim ustupcima s naše strane; oni se nadaju da će prodrijeti u ašu, komunističku, prostoriju bez ikakve ulaznice; oni se nadaju da će pomoću taktike jedinstvenog fronta ubiejditi radnike u pravilnost reformističke i u nperavilnost revolucionarne taktike. Nama je jedinstven front potreban zato što se danamo da ćemo ubijediti radnike u suprotno. Pogreške pak naših komunističkih predstavnika mi ćemo svaljivati na njih i na one partije koje te pogreške čine stvarajući se da se na primjeru tih pogrešaka naučimo i da postignemo to da se one ubuduće ne ponavljaju. Ali mi ni u kom slučaju nećemo pogreške naših komunista svaljivati na mase proelterijata, koji se u cijelo msvijetu nalazi pred navalom kapitala. Radi toga da bismo tim masama pomogli da se bore protiv kapitala, da bismo im pomogli da shvate ''lukavi mehanizam'' dvaju frontova u svekolikoj međunardnoj ekonomici i u svekolikoj međunarodnoj politici - radi toga mi smo prihvatili taktiku jedinstvenog fronta i provest ćemo je do kraja.
Izdiktirano 9. aprila 1922. g.
Lenjin.
[A] Članak ''Mi smo platili odveć skupo'' posvećen je kritici ustupaka koje su učinili predstavnici Kominterne na konferenciji predstavnika triju Internacionala, održanoj u Berlin 2.-5. aprila 1922. godine. Ta je konferencijai mala za zadatak da riješi pitanje o sazviu svjetskog radničkog kongresa koje je pokrenula Kominterna, i bila je jedna od epizoda u uspostavljanju taktike jedinstvenog fronta u uslovima sve jače ofenzive kapitala. Ta ofenziva kapitala na životni nivo radničke klase, na njenu nadnicu, na trajnje rednog dana, i, s druge strane, pokušaji od strane imperijalisitčkih država da obnove kapitalizam u Rusiju (Konferencija u Đenovi) ojačali su u proelterijatu osjećanje potrebe za zajendičkim akcijama na pružanju otpora kapitalu. Pod utjecajem tih nastojanja radničkih masa, Druga i Druga i po internacionala bile su prinuđene da dođu na tu konferenciju. Za Kominternu je konferencija ibla pokušaj stvaranja jedisntvengo radničkog fronta, ne samo reformistima, nego preko njihova glava, sa onim još znatnim dijelom proleterijata koji se nalazio pod nihovim utjecajem.
Predstavnici II. internacionale na konferenciji bili su: Vandervelde, Hismans, Vels, Makdonald, Šou, Doling, Fligen, Stauning, Meler, Cereteli; predstavnici Međunarodnog radničkog udruženja socijalisitčkih partija (Druga i po bečka ineternaiconala): Fr. Adler, Krispin, Longe, O. Bauer, Čermak, Volget, Martov, Kalnin, For, Grim; predstavnici Komunisitčke internacionale: Bujarin, Radek, Klara Cetkin, Frosar, Sojanović, Šmeral, Katajam, rosmer, Varski, osim toga Talijanska socijalisitčka partija, koja nije pripadala nijednoj internacionali, bila je zastupljena Seratlijem, koji je imao savjetodavni glas.
Vandervalde i Makdonald, licemjerno izjavivši u svojim govorima da žele da se bore za zajediničke akcije proelterijata i čak da treba organizirati zaštitu Sovjetske Rusije, postavili su Kominterni tri uslova za sporazum: 1) ''odriacanje Kominterne od taktike obrazovanja ćelija''; 2) obrazovanje komisije za ispitivanje položaja u Gruziji; 3) ''oslobođenje poltiičkih zatvorenika i suđenje licima optuženim za kažnjiva djela, pod uslovom očuvanja prava obrane i pod kontrolom međunarodog socijalizma''.
Fr. Adler, P. For i O. Bauer, koji su govorili u ime Druge i po internacionale, krijući se iza revolucionarnih fraza o potrebi pružanja otpora organizacionom frontu kapitalista, koji će se sastati u Đenovi, udruženim akcijama proleterijata cijelog svijeta - faktički su pružili podršku II internacionali u uslovima koje je ova postavljala.
U ime Kominterne govorili su Klara Cetkin i Karl Radek. K. Setkin je u svome govoru izjavila da je potrebno najviđše predstavništvo radničkih masa na općoj međunarodnoj radničkoj konferenciji, koja treba da se dorži 20. aprila 1922. godine, i podnijela je prijedlog da se na nju pozovu predstavnici svih proelterskih sindikata organizacija i partija koji se nalaze van međunarodnih udruženja. Pritom je ona predložila slijedeći dnevni red te konferencije: 1) odbrana protiv ofanzive; 2) borba protiv reakcije; 3) priprema borbe protiv Republike; 5) Versajski ugovor i obnova upropašćenih oblasti.
K. Radek, koji je dvaput govorio, ukazao je na provaliju koja Kominternu deli od vođa Druge i Druge i po internacionale, koji su u Svjetskom ratu izdali radničku klasu i koji su ustali u obranu aktivnih neprijatelja Sovjetske Rusije, i izjavio da cilj ove konferencije ipak nije prečišćavanje računa iz prošlosti, već organiziranje međunarodne radničke konferencije - akcije bez ikakvih uslova. Dalje, odbijanje da pretresaju Versajski ugovor, njihovu licemjernu zaštitu malih narodnosti, koja se ne odnosi na imperijalističko ugnjetavanje već na pitanje Gruzije, njihovu kontrerevolucionarnu poziciju prema Sovjetskoj Rusiji itd.
Poslije vrlo vatrena diskusijei zahvaljujući ustupcima delegacije Kominterne, o kojima Lenjin govori u svom članku, predstavnici sve tri Internacionale izradili su opću deklaraciju. Ta deklaracija, priznajući za moguće samo zajedničke konferencije i opće akcije po konkretnim pitanjima, prdlagala je izvršnim komitetima triju internacionalnog od 9 članova, kome će se povjeriti priprema daljih konferenicja. Osim toga, u deklaraciji se govorilo o izjavi III internacionale u vezi sa procesom eserima i spremnošću te internacionale da stavi na raspoloženje materijal za gruzinsko pitanje; uz to se saopćavalo o nepristajanju predstavnika II. internacionale da se sazove svjetski radnički kongres za vrijeme Đenovske konferencije. Deklaracija je pozivala sve trudbenike na masovne demonstracije za vrijeme Đenovske konferencije (20. aprila ili 1. maja) - za osmosatni radni dan, za borbu protiv nezaposlenosti, za rusku revoluciju, za obnovu poltičkih i ekonomskih odnosa svih država sa Sovjetskom Rusijom, za stvaranje jedinstvenog proleterskog fronta u nacionalnim internaiconalnim razmjerama.
Ali obaveze pimljene na Berlinskoj konferenciji od strane Druge i Druge i po internacionale, nisu bile ispunene. One su svim sredstvima sabotirale saziv međunarodnog radničkog kontresa. Međutim, 21. maja između Francuske socijalsiitčke partije (član Druge i po internaiconale) i Engleske socijalisitčke partije (član II. internacionale) postignut je sporazum o sazivu u Hag svjetskog reformističkog kongresa bez komunista. Sve je to natjeralo predstavnike Komunističke internacionale da još na prvoj sjedinic Organizacionog komiteta, od 23. maja 1922. godine, otvoreno izjave da napuštaju ''Komitet devetorice''.
[B] Ustanak radnika Južne Afrike. U cilju savlađivanja krize u industriji zlata Južne Afrike (koja je davala jednu četvrtinu svjetske proizvodnje zlata), krize izazvane padom cijena zlatu, rudarski industrijalci pribjegli su sniženju nadnica radnicima-Evropljanima i odlučili da smanje broj tih radnika za jednu petinu, istovremeno povećavši broj radnika-urođenika. To je bio uzrok za objavu štrajka radnika-Evrljoprana, 9. januara 1922. godine. Kada su se 12. februara poduzimači riješili da otvore okna i obnove rad u njima snagama urođeničkih radnika, pod rukovodstvom bijelig štrajkberehera, štrajkaški komiteti odgovorili su na to stvaranjem komande sa formiranjem odreda Crvenog križa itd., spremajući se za eventualan oružani sukob. Krajem februara objavljen je u Johanesburgu generalni štrajk. Dovedeni do očajanja, štrakaški komandosi počeli su da kvara okna, pruge itd. Ali i pored zamaha pokreta rasne predrasude među radnicima-Evropljanima nisu omogućile da se pokret proširi nač itavu radničku klasu. Urođenički radnici, nastavljajući rad, postali su oruđe poduzetnika, doprinoseći neuspjehu štrajka. Bilo je slučajeva napada i žestokog razračunavanja štrajkaša sa domorodačkim radnicima. 10. marta vlada ej rpoglasila ratno stanje u krouzima u kojima je štrajk trajao. U Johanesburgu, centru čitavog pokreta, proleterski komandosi osvojili su radnička predgrađa Forsburg i Džepe. Vlada je mobilizrala protiv pobunjenih radnika sve raspoložive vojne snage, upotrebivši za borbu avione, koji su bacali bombe na radničke rovove. Kao rezultat tih borbi samo u Johanesburgu bilo je 200 mrtvih. Radnici su se herojski branili, ali je 16. marta general Smats ugušio ustanak. Broj uhapšenih iznosio je na deset hiljada, hiljade radnika bile su predate vojnom sudu.
[C] Lenjin misli na goovre Teračnija, Robertoa, Renoa i Kašena prilikom pretresanja pitanja o taktici jedinstvenog fronta na prvom proširenom plenumu Izvršnog komiteta Kominterne, 21. februara - 4 marta 1922. godine. Rezolucije po tom pitanju primljene su od strane većine 19 delegacija prema 3 - talijanska, francuska i španska delgacija (10 glasova od 46).