Napisano: 26. marta (8. aprila) 1917. godine
Izvor: Druga internacionala, Beograd, 1951.
Transkripcija / HTML: Marko Rakićević / Stevan
Gostojić
Drugovi švajcarski radnici!
Odlazeći iz Švajcarske u Rusiju radi nastavljanja revolucionarno—internacionalističkog rada u svojoj otadžbini, mi, članovi Ruske socijal—demokratske radničke partije, ujedinjene oko Centralnog komiteta (za razliku od druge partije, koja nosi isto ime, ali koja je ujedinjena oko Organizacionog komiteta), šaljemo vam drugarski pozdrav i izraz dubokog priznanja za drugarski ondos prema emigrantima.
Dokle su vas otvoreni socijal—patrioti i oportunisti, švajcarski „grtlijanci’’, koji su, kao i socijal—patrioti svih zemalja prešli iz tabora proleterijata u tabor buržoazije, dokle su vas ti ljudi otvoreno pozivali da se borite protiv štetnog uticaja inostranaca na švajcarski radnički pokret – dok su prikriveni socijal—patrioti i oportunisti, koji čine većinu među vođama švajcarske partije, vodili u skrivenom obliku istu takvu politiku – dotle mi moramo izjaviti da smo od strane revolicionarnih socijalističkih radnika Švajcarske, koji stoje na internacionalističkom gledištu, nailazili na plamene simpatije i da smo za sebe izvukli mnogo koristi i drugarskog opštenja sa njima.
Mi smo uvijek bili osobito oprezni kad smo govorili o onim pitanjima švajcarskog pokreta za čije je upozoravanje potreban dug rad u lokalnom pokretu. Ali oni od nas koji (a taj broj ne iznosi više nego deset do petnaest ljudi) bili članovi švajcarske socijalističke partije, smatrali su za svoju dužnost da u opštim i bitnim pitanjima međunarodnog socijalističkog pokreta odlučno zastupaju svoje gledište, gledište „Cimervaldske ljevice’’, da se odlučno bore ne samo protiv socijal—patriotizma, nego i protiv pravca takozvanog „centra’’, kome pripadaju R. Grrim, F. Pnajder, Žak Šmid i drugi u Švajcarskoj, Kauciki, Haze, „Arbeitgemeinschaft’’ u Njemačkoj, Longe, Presman i drugi u Francuskoj, Snuden, Ramzej Makdonald i drugi u Engleskoj, Turati, Traves i njihovi prijatelji u Italiji, gorepomenuta partija „Organizacacionog komiteta’’ (Akselrod, Martov, Čheizde, Skobeljev i drugi) u Rusiji.
Mi smo solidarno radili sa onim revolucionarnim socijaldemokratima Švajcarske koji su se okupili delimično oko časopisa „Freie Jugend’’ [A], koji su sastavlali i širili motive referenduma (na njemačkom i francuskom jeziku), sa zahtjevom da se u aprilu 1917. g. sazove kongres partije radi rješavanja pitanja o stavu prema ratu – koji su na ciriškom kantonalnom kongresu u Tesu predložili rezoluciju mladih i „lijevih’’ po pitanju rata [B] – koji su izdali i širili u nemim mjestima francuske Švajcarske (u martu 1917. godine) letak na francuskom i njemačkom jeziku – „Naši uslovi za mir’’ itd.
Mi šaljemo bratskim pozdrav onim drugovima s kojima smo radili ruku pod ruku, kao jednomišljenici.
Za nas nije podlegao i ne podleži ni najmanjoj sumnji da imperijalistička engleska vlada neće ni po koju cijenu propustiti u Rusiju ruske internacionaliste, nepomirljive protivnike nastavljanja imperijalističkog rata od strane Rusije.
U vezi sa tim mi se moramo ukratko zadržati na našem shvatanju zadataka ruske revolucije. Mi smatramo da to treba učiniti utoliko prije što se preko švajcarskih radnika možemo i moramo obratiti njemačkim, francuskim i italijanskim radnicima, koji govore istim jezicima kojim i stanovništvo Švajcarske, stanovništvo koje je dosada uživalo dobra mira i relativno najveće političke slobode.
Mi ostajemo apsolutno vjerni izjavi koju smo dali u Centralnom organu naše partije, u listu „Socijal—demokrat’’, koji je izlazio u Ženevi, u 47 broju, od 13 oktobra 1915. godine. Mi smo tamo rekli, ako u Rusiji pobijedi revolucija i na vlast dođe republikanska vlada koja želi da nastavi imperijalistički rat, rat u savezu sa imperijalističkom buržoazijom Engleske i Francuske, rat radi osvajanja Carigrada, Jermenije, Galicije itd. Itd, da ćemo mi biti najodlučniji protivnici takve vlade, da ćemo mi biti protiv „odbrane otadžbine’’ u takvom ratu.
Približno takav slučaj je nastupio. Nova vlada Rusije, koja je vodila pregovore sa bratom Nikole II o uspostavljanju monarhije u Rusiji i u kojoj najglavnije, presudne položaje zauzimaju monarhisti Ljvov i Gučkov, ta vlada nastoji da obmane ruske radnike pomoću parole „Nijemci moraju svrgnuti Viljema’’ (pravilno! Ali zašto se ne bi dodalo: Englezi, Italijani i drugi – svoje kraljeve, a Rusi svoje monarhiste, Ljvova i Gučkova??). Ta vlada nastoji da pomoću takve parole i ne objavljujući one imperijalističke, pljačkaške ugovore koje je carizuam zaključio sa Francuskom, Engleskom i drugima, i koje je vlada Gučkova—Miljukova—Kerenskog potvrdila – prikaže svoj imperijalistički rat s Njemačkom kao „odbrambeni’’ (tj. kao pravedni i opravdan čak i sa gledišta proleterijata) - da kao „odbranu’’ ruske republike (koje u Rusiji još neme i koju Ljigovi i Gučkovi još nisu čak ni obećali da će osnovati!) prikažu odbranu pljačkaških, imperijalističkih, razbojničkih ciljeva ruskog, engleskig itd. kapitala.
Ako govore istinu posljednje telegrafske vijesti, koje ukazuju na to da je između otvorenih ruskih socijal—patriota (tipa g. g. Plehenova, Zesuličeve, Potresova itd.) i partije „centra’’, partije „Organizacionog komitera’’, partije Čheizea, Skobeljeva i drugih, došlo do nečega nalik na zbliženje na bazi parolole: „dogod Nijemci ne svrgnu Viljema, naš rat je odbramben’’ – ako je to istina, odnda će mo mi sa udvostručenom energijom povesti borbu protiv partije Čheidza, Skobeljeva i drugih, borbu koju smo mi i ranije uvijek vodili sa tom partijom zbog njenog oportunističkog, kolebljivog, nesigurnog političkog držanja.
Naša je parola: nikakve podrške vladi Gučkova—Mijukova! Obmanjuje narod onaj koji govori da je takva podrška potrebna radi borbe protiv uspostavljanja carizma. Naprotiv, upravo je Gučkovljeva vlada već vodila pregovore o uspostavljanju monarhije u Rusiji. Samo su naoružavanje i organizacija proelterijata kadri da spriječe Miljukove i Koda uspostave monarhiju u Rusiji. Samo je revolucionarni proleterijat Rusije i čitave Evrope, koji ostaje vjeran internacionalizmu, kadar da izbavi čovjačnstvo strahota imperijalističkog rata!
Mi ne zatvaramo oči pred ogromnim teškpćama koje očekuju revolucionarno—internacionalistričku avangardu perleterijata Rusije. U takvo vrijeme koje mi doživljujemo moguće su najoštrije i najbrže promjene. U 47 broju „Socijal—demokrata’’ mi smo jasno i otvoreno odgovorili na pitanje koje se samo sebi nameće: šta bi aša partija uradila kad bi je revolucija još ovoga časa dovela na vlast? Mi smo odgovorili: (1) mi bismo smjesta ponudili mir svima zaraćenim narodima, (2) objavili bismo naše uslove mira, koji se sastoje u momentalnom oslobađanju svih kolonija i svih ugnjetenih ili nepunopravnih naroda, (3) odmah bismo otpočeli i doveli do kraja oslobađanje naroda koje ugnjetavaju Velikorusi, (4) mi ni na trenutak ne obmanjujemo sebe da bi takvi uslovi bili neprihvatljivi ne samo za monarhisitičku, nego i republikansku buržoaziju Njemačke, i ne samo Njemačku, nego i za kapitalističke vlade Engleske i Francuske.
Mi bismo morali voditi revolucionarni rat protiv njemačke, i ne samo njemačke buržoazije. Mi bismo taj rat poveli. Mi nismo pacifisti. Mi smo protivnici imperijalističkih ratova oko podijele plijena između kapitalista, ali smo mi uvijek proglašavali za apsurd to, kada bi se revolucionarni proleterijat odrekao revolucionarnih ratova koji mogu biti nužni u interesu socijalizma.
Zadatak koji smo mi ocrtali u 47 broju „Socijal—demokrata’’ džinovski je velik. On se može riješiti samo u dugom nizu velikih klasnih bitaka između proleterijata i buržoazije. Ali nisu naša nestrpljivost, nisu naše želje, već objektivni uslovi, stvoreni imperijalističkim ratom, doveli čitavo čovječanstvo u ćorsokak, stavljali ga pred dilamu: ili da dopusti da pogine još nekoliko miliona ljudi i da do kraja razori svu evropsku kulturu, ili da pravda vlast u svim civilizovanim zemljama u ruke revolucionarnog proleterijata, da ostvari socijalističku revoluciju.
Ruskom proleterijatu pala je u dio velika čast da otpočne niz revolucija, koje sa objektivnom nužnošću rađa imperijalistički rat. Ali je nama apsolutno tuđa misao da smatramo ruski proleterijat izabranim proleterijatom među radnicima drugih zemalja. Mi vrlo dobro znamo da je proleterijat Rusije slabije organizovan, pripremljen i svijestan od radnika drugih zemalja. Ne neka posebna svojstva, nego samo specijalno nastali istorijski uslovi učinili su ruski proleterijat za izvjesno, možda veoma kratko vrijeme inicijatorom revolucionarnog proleterijata čitavog svijeta.
Rusija je seljačke zemlja, jedna od najzaostalijih evropskih zemalja. Socijalizam u njoj ne može neposredno i momentalno pobijediti. Ali seljački karakter zemlje, uz ogroman sačuvani zemljišni fond plemića—spahija, na bazi iskustva iz 1905 godine, može buržoakso—demokratskoj revoluciji u Rusiji dati ogroman zamah i pretvoriti našu revoluciju u prolog svjetske socijalističke revolucije, u stepenik koji vodi ka njoj.
U borbi za te ideje, koje su u potpunosti potvđene i na iskustvu iz 1905 godine, i na onom iz proljeća 1917 godine, formirala se naša partija, nepomirljivo ustajući protiv ostalih partija, i za te ideje mi ćemo se i ubuduće boriti.
U Rusiji socijalizam ne može neposredno i momantalno pobijediti. Ali seljačka masa može dovesti neminovnu i sazrelu agrarnu revoluciju do konfiskacje itavog nesagledivog spahiskog zemljišnog posjeda. Tu parolu mi smo uvijek postavljali, i nju su sada u Petrogradu postavili i Centralni komiter naše partije, i list naše partije „Pravda’’. Za tu parololu proleterijat će se boriti, nimalo ne zatvarajući oči pred neminovnošću ogorčenih klasnih sukoba između poljoprivrednih najamnih radnika i njima bliskih najsiromašnijih seljaka, s jedne strane, i imućnih seljaka, koje je ojačala Stolipinova sgrarna „reforma’’ (1907 – 1914. godine), s druge strane. Ne treba zaboravljati da su 104 seljačka poslanika i u prvoj (1906) i u drugoj (1907) Dumi iznijela revolucionaran agrarni projekt, koji zahtijeva nacionalizaciju svih zemljišta i raspolaganje njima preko mjesnih komiteta, izabranih na bazi punog demokratizma.
Takva revolucija, sama po sebi, ne bi još bila ni najmanje socijalistička. Ali bi ona dala ogromnog potstreka svjetskom radničkom pokretu. Ona bi vanredno ojačala pozicije socijalističkog proleteriajta u Rusiji i njegov uticaj na poljoprivredne radnike i najsiromašnije seljake. Ona bi gradskom proleterijatu omogućila da razvije, oslanjaući se na taj uticaj, takve revolucionarne organizacije kao što su „sovjeti radničkih poslanika’’, da njima zamjeni stara oruđa za ugnjetavanje, koja su pripadala buržoaskim državama, vojsku, policiju, činovništvo, da sprovede – pod pritiskom nepodnosivo teškog imperijalsitičkog rata i njegovih podljedica – niz revolucionarnih mjera u cilju kontrole proizvodnje i raspodjele proizvoda.
Ruski proleterijat ne može samo svojim snagama pobijedonosno završiti socijalističku revoluciju. Ali on može ruskoj revoluciji dati takav zamah koji će stvoriti najbolje uslove za nju, koji će je u izvjesnom smislu otpočeti. On može da olakša siruaciju za stupanje u odlučne bitke svoga glavnog, najvernijeg, najpouzdanijeg saradnika, evropskog i američkog socijalističkog proleterijata.
Neka se malovjerni predaju očajanju povodom privremene pobjede u evropskom socijalizmu takvih odvratnih lakeja imperijalističke buržoazije kao što su Šajdemani, Legini, Davidi i Ko u Njemačko, Samba, Ged, Renodel i Ko u Francuskoj, fabijanci i „laburisti’’[C] u Engleskoj. Mi smo čvrsto ubijeđeni da će talasi revolucije brzo smesti tu prljavu pjenu na svjetskom radničkom pokretu.
U Njemačkoj već vri raspoloženje proleterske mase, koja je čovječanstvu i socijalizmu tako mnogo dala svojim upornim, istrajnim, energičnim organizacionim radom tokom dugih decenija evropskog „zatišja’’ 1871—1914 godine. Budućnost njemačkog socijalizma ne pretstavljaju izdajnici Šajdemani, Legini, Davidi i Ko, niti takvi kolebljivci, beskarakterni političari, prisutni šablonerijom „mirnog’’ perioda, kao što su to g.g. Haze, Kaucki i njima slični.
Ta budućnost pripada onom pravcu koji je dao Karla Libknehta, koji je stvorio „grupu Spartak’’, koji je vodio propagandu u bremenskoj „Arbeiterpolitik’’. [D]
Objektivni uslovi imperijalističkog rata služe kao garantija za to da se revolucija neće ograničiti na prvu etapu ruske revolucije, da se revolucija neće ograničiti na Rusiju.
Njemački proleterijat je najvrjerniji, najpouzdaniji saveznik ruske i svjetske proleterske revolucije.
Kada je naša partija dala u novembru 1914. godine parolu: „pretvaranje imperijalističkog rata u građanski rat’’ ugnjetenih protiv ugnjetača, za socijalizam – ta parola bila je dočekana sa neprijateljstvom i zlobnim potsmjesima od strane socijal—patriota, sa nepovjerljivo—skeptičkim, beskarakterno—iščekujućim ćutanjem od strane socijal—demokrata „centra’’. Nemački socijal—šovinist, socijal—imperijalsit David nazvao ju je „ludačkom’’, a predstavnik ruskog (i anglo—ruskog) socijal—šovinizma, socijalizma na riječima, imperijalizma na djelu, gospodin Plehanov, nazvao ju je „smiješnom fantazmagorijom’’ (Mittelding zwischen Traum und Komodie). [E]A predstavnici centra ograđivali su se ćutanjem ili vulgarnim vicevima povodom te „prave linije, povučene u bezvazdušnom prostoru’’.
Sada, poslije marta 1917. godine, samo slijepac ne može vidjeti da je ta parola tačna. Pretvaranje imperijalističkog rata u građanski rat postaje činjenica.
Neka živi proleterska revolucija u Evropi, koja sada počinje!
Po nalogu drugova koji odlaze, članova Ruske socijal—demokratske partije (ujedinjene oko Centralnog komitera), koji su ovo pismo usvojili na sastanu od 8. aprila (po starom) 1917. godine.
N. Lenjin
[A] „Freie Jugend’’ („Slobodna omladina’’) – organ švajcarske socijal—demokratske organizacije omladine; izdavan je u Cirihu, od 1906. do 1918. godine. Za vrijeme svjetskog imperijalisičkog rata (1914—1918) pripadao Cimervadlskoj levici.
[B] Misli se na „Prijedlog o izmjenama u rezolucij po pitanju rata’’, koji je napisao V.I.Lenjin i koji je u ime švajcarskih levih socijal—demokrata podnesen na kantonalnom kongresu u Tesu, koji je održan 11—12 februara 1917. godine.
[C] „Laburistima’’ Lenjin naziva laburiste—članove Radničke partije (Labour Partry)
[D] „Arbeiterpolitik’’ („Radnička politika’’) – nedeljni legalni časopis; izdavala ga je bremenska grupa njemačkih lijevih socijal—demokrata, od 1916 do 1919. godine.
[E] Nešto između sna i komedije. – Prev.