Izvor: Odlomci iz Izabranih spisa Aleksandre Kolontaj, Alison & Busby, 1977
Transkripcija / HTML: Marksitička organizacija Crveni 2018. / Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2018.
Copyleft: Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2018. Kopiranje i/ili distribuiranje ovog dokumenta je dozvoljeno pod uslovima navedenim u GNU Free Documentation License
Govor Aleksandre Kolontaj na trećoj sveruskoj konferenciji vodstva regionalnih ženskih odjela iz 1926. godine.
Drugovi, pitanje prostitucije je teška i mučna tema koja je dobila vrlo malo pažnje u sovjetskoj Rusiji. Ovo loše naslijeđe naše buržoaske prošlosti nastavlja da truje atmosferu radničke republike i udara na fizičko i moralno zdravlje radnih ljudi Sovjetske Rusije. Istina je da se priroda prostitucije za tri godine revolucije promjenila pod pritiskom izmjenjenih ekonomskih i socijalnih uslova. Ali još uvijek smo vrlo daleko od iskorjenjivanja ovog zla. Prostitucija nastavlja da postoji i da prijeti osjećaju solidarnosti i drugarstva između radnih muškaraca i žena. I ovaj osjećaj je temelj komunističkog društva koji mi pretvaramo u stvarnost. Vrijeme je da se suočimo s ovim problemom. Vrijeme je da razmislimo i damo pažnju razlozima koji stoje iza prostitucije. Vrijeme je da pronađemo načine i sredstva kako da se zauvijek riješimo ovog zla kojem nema mjesta u radničkoj republici.
Naša radnička republika do sada nije napravila zakone s ciljem eliminisanja prostitucije, čak nije ni objavila jasne i naučne formulacije u pogledu prostitucije kao pojave koja oštećuje kolektiv. Mi znamo da je prostitucija zlo, mi shvatamo da je u ovom trenutku, u ovom tranzicionom periodu sa mnogo problema, prostitucija jako proširena. Ali mi smo ovaj problem ostavili po strani i ćutali o njemu. Ovo je dijelom rezultat licemjernog stava kojeg smo naslijedili od buržoazije, a dijelom zbog nevoljnosti da se uzme u obzir šteta koju kolektivu čini masovna raširenost prostitucije. Naš manjak entuzijazma u borbi protiv prostitucije se odrazio i na naše zakone.
Do sada mi nismo usvojili zakone koji prepoznaju prostituciju kao štetan socijalni fenomen. Kada su stari caristički zakoni opozvani od strane Savjeta Narodnih Komesara, svi zakoni koji se tiču prostitucije su ukinuti. Ali nisu predstavljene nove mjere zasnovane na interesu radnih kolektiva. Politiku sovjetskih vlasti prema prostituciji karakterišu različitosti i kontradikcije. U nekim dijelovima policija još uvijek hapsi prostitutke kao u prošlosti. U drugim mjestima, javne kuće rade slobodno. Postoje mjesta gdje se prostitutke posmatraju kao kriminalci i zatvaraju se u radne logore. Različiti stavovi lokalnih vlasti pokazuju odsustvo jasno napisanog zakona. Naš nejasan stav prema ovom složenom socijalnom fenomenu je odgovoran za mnogo deformacija u principima koji se tiču zakona i morala.
Iz tog razloga mi se moramo ne samo suočiti sa prostitucijom već tražiti i rješenje koje je na liniji naših osnovnih principa i programa društvene i ekonomske promjene koja pristaje partiji komunista. Prije svega, mi moramo jasno definisati šta je to prostitucija. Prostitucija je fenomen koji je blisko povezan sa nezarađenim prihodom, i ona cvjeta u epohi kojom dominiraju kapital i privatna svojina. Sa naše tačke gledišta, prostitutke su one žene koje prodaju svoja tijela radi materijalne koristi - pristojne hrane, odjeće i drugih prednosti; prostitutke su sve one žene koje izbjegavaju obavezu rada dajući se muškarcu privremeno ili za cijeli život.
Naša radnička republika je naslijedila prostituciju iz kapitalističke prošlosti, kada je samo mali broj žena učestvovao radeći u nacionalnoj ekonomiji, a većina se oslanjala na “muškog hranitelja”, muža ili oca. Prostitucija je nastala sa prvim državama kao neizbježna sjenka zvanične institucije braka koja je stvorena da zadrži pravo privatne svojine i da garantuje pravo nasljeđivanja privatne svojine. Institucija braka je spriječila rasipanje akumuliranog bogatstva među velikim brojem “nasljednika”. Ali postoji velika razlika između prostitucije u straroj Grčkoj i Rimu i prostitucije kakvu poznajemo danas. U starim vremenima, broj prostitutki je bio mali i nije postojalo licemjerje koje karakteriše moralnost buržoaskog svijeta i tjera buržoasko društvo da podiže svoj šešir iz poštovanja prema “zakonskoj ženi” industrijskog magnata koja je očigledno prodala sebe mužu kojega ne voli, a u isto vrijeme da se zgražava nad djevojkom na ulici koja je tu iz siromaštva, beskućništva i nezaposlenosti ili drugih društvenih okolnosti koje proizilaze iz postojanja kapitalizma i privatne svojine. Stari svijet se odnosio prema prostituciji kao legalnoj dopuni porodičnim vezama. Aspazija (Periklova ljubavnica) je poštovana od svojih savremenika više nego bezlične žene aparata za razmnožavanje.
U Srednjem vijeku, kada je dominirala zanatlijska proizvodnja, prostitucija je prihvatana kao nešto prirodno i zakonito. Prostitutke su imale svoje gilde i učestvovale u festivalima i lokalnim događajima kao i druge gilde. Prostitutke su garantovale da će kćerke poštovanih građana ostati čedne a žene vjerne jer su se slobodni muškarci za utjehu mogli obratiti gildama. Prostitucija je davala prednost posjedničkim građanima i oni su je otvoreno prihvatali.
Sa usponom kapitalizma, slika se promjenila. U 19. i 20. vijeku prostitucija je dostigla prijeteće proporcije. Prodaja ženskog rada, koja je usko povezana sa prodajom ženskog tijela, se povećala vodeći do situacije gdje se i poštovana žena radnika, a ne samo ostavljena i “obečašćena” djevojka, pridružila prostitutkama: majka radi dobrobiti djece ili mlada djevojka kao Sonja Marmeladova radi dobrobiti svoje porodice. Ovo je užas i bespomoćnost koja proizilazi iz kapitalističke eksploatacije rada. Kada su ženske plate nedovoljne za život, prodaja usluga postaje dodatno zanimanje. Licemjerno moralisanje buržoaskog društva ohrabruje prostituciju strukturom izrabljivačke ekonomije, dok u isto vrijeme bez milosti napada svaku djevojku ili ženu koje su natjerane na ovaj put.
Crna sjenka prostitucije prati legalni brak buržoaskog društva. Istorija nikad nije svjedočila takvom porastu prostitucije kao što se to dogodilo u drugoj polovini 19. vijeka i početku 20. vijeku. U Berlinu jedna prostitutka dolazi na svakih 20 “poštenih” žena. U Parizu je taj odnos 1 prema 18, a u Londonu 1 naprema 9. Postoje različite vrste prostitucije: otvorena prostitucija koja je legalna i predmet regulacije, a postoji tajna, “sezonska” vrsta. Svi oblici prostitucije cvjetaju kao otrovno cvijeće u močvarama buržoaskog načina života.
Buržoaski svijet ne štedi čak ni djecu tjerajući djevojčice od 9 i 10 godina u odvratne zagrljaje bogatih i izopačenih staraca. U kapitalističkim zemljama postoje javne kuće koje su se specijalizovale isklučivo u nuđenju djevojčica. U sadašnjem poslijeratnom periodu svakoj ženi prijeti nezaposlenost. Nezaposlenost posebno pogađa žene i uzrokuje povećanje broja “uličnih žena”. Gladne žene na ulicama Berlina traže kupce “bijelog roblja”. Trgovina tijelom žena se vodi otvoreno što nije iznenađujuće ako u obzir uzmemo da je cijeli buržoaski način života zasnovan na kupovini i prodaji. Postoji materijalni i ekonomski element čak i u legalnim brakovima. Prostitucija je za žene način da pronađu trajnog hranioca. Pod kapitalizmom, prostitucija muškarcima omogućava da imaju seksualnu vezu a da ne moraju materijalno brinuti o ženama do groba.
Ako je prostitucija tako raširena i u Rusiji, kako da se borimo protiv nje? Da bi odgovorili na ovo pitanje prvo moramo analizirati detaljnije faktore koji dovode do porasta prostitucije. Buržoaska nauka i njeni akademici vole dokazivati svijetu da je prostitucija patološki fenomen, tj. da je prostitucija rezultat abnormalnosti određenih žena kao što su neki ljudi predodređeni za kriminal, tako su i neke žene predodređene za prostituciju. Bez obzira kako takve žene žive one bi se okrenule prema grijehu. Marksisti i svjesni učenjaci, ljekari i statističari su jasno pokazali da je ideja “urođenosti” lažna. Prostitucija je iznad svega društveni fenomen; ona je blisko povezana sa pozicijom žene i njenom ekonomskoj zavisnosti od muškarca u braku i porodici. Korijeni prostitucije su u ekonomiji. Na jednoj strani žena je ekonomski u ranjivoj poziciji, a na drugoj strani je uslovljena vijekovima obrazovanja da očekuje materijalne dobrobiti od muškarca za seksualne usluge – bilo da su ove usluge date unutar ili van bračne veze. Ovo je korijen problema. Ovdje leži razlog za prostituciju.
Ako buržoaski akademici Lombrozo-Tarnovski škole imaju pravo u stavu da su prostitutke rođene sa seksualnom abnormalnošću, kako onda objasniti dobro poznatu činjenicu da u vremenima krize i nezaposlenosti broj prostitutki raste? Kako objasniti činjenicu da nabavljači “žive robe” koji putuju carskom Rusijom iz zemalja Zapadne Evrope uvijek nađu bogatu žetvu u dijelovima gdje su usjevi propali i stanovništvo pati od gladi, dok regrutuju samo nekoliko žena u bogatim dijelovima zemlje? Zašto toliki broj žena, ako su navodno po prirodi sklone prostituciji, to rade u godinama gladi i nezaposlenosti?
Važno je reći da u kapitalističkim zemljama prostitucija regrutuje žene iz neposjedničkih dijelova stanovništva. Slabo plaćen posao, beskućništvo, akutno siromaštvo i potreba brige za mlađu braću i sestre: ovo su faktori koji stvaraju najveći postotak prostitutki. Ako su tačne buržoaske teorije o koruptivnoj i kriminalnoj naravi, onda bi sve klase stanovništva jednako pridonosile prostituciji. Onda bi morala biti ista proporcija pokvarenih žena među bogatima i siromašnima. Ali profesionalne prostitutke, koje žive od svog tijela, sa rijetkim izuzecima uvijek su regrutovane iz siromašnih klasa. Siromaštvo, glad i socijalna nejednakost koje su osnova buržoaskog sistema su glavni pokretač prostitucije.
Može se ukazati i na činjenicu da prema statistikama u kapitalističkim zemljama prostitutke dolaze iz starosne grupe između 13 i 35 godina. Drugim riječima, djeca i mlade žene. Većina ovih žena su same i bez doma. Djevojke iz bogatih slojeva koje imaju dobru buržoasku porodicu da ih zaštiti vrlo rijetko se okreću prostituciji. Izuzeci su obično žrtve tragičnih okolnosti. Većinom su žrtve licemjernog “dvostrukog morala”. Buržoaska porodica napušta djevojku koja je “griješila” i ona je prisiljena da se sama bez podrške i prezirom društva okrene ka prostituciji.
Ovime možemo složiti listu faktora odgovornih za prostituciju: male plate, socijalne nejednakosti, ekonomska zavisnost žena od muškaraca, i nezdravi običaj da žene budu izdržavane u zamjenu za pružanje seksualnih usluga umjesto svojim radom.
Radnička revolucija u Rusiji je uništila kapitalističku osnovu i zadala udarac zavisnosti žene od muškarca. Svi građani su jednaki pred radnim kolektivima. Oni su jednako obavezni da rade za zajedničko dobro i imaju pravo na kolektivnu podršku ako je trebaju. Žena sebe izdržava ne brakom već ulogom koju igra u proizvodnji i udjelu koji stvara u narodnom bogatstvu.
Odnosi među spolovima su izmjenjeni. Ali još uvijek smo vezani starim idejama. Dalje, ekonomska struktura je daleko od toga da se može potpuno izmijeniti na novi način, i komunizam je još uvijek vrlo daleko. U ovom prelaznom periodu prostitucija je još uvijek prisutna. Iako su glavni izvori prostitucije, privatna svojina i politika jačanja porodice, iskorijenjeni, drugi faktori su još uvijek na snazi. Beskućništvo, zanemarivanje, loši stambeni uslovi, usamljenost i male plate za žene su još uvijek tu. Naš proizvodni aparat je još u kolapsu, a dislokacija nacionalne ekonomije se nastavlja. Ovi i drugi socijalni i ekonomski uslovi navode žene da prodaju svoje tijelo.
Borba protiv prostitucije najvećim dijelom znači borbu protiv ovih uslova, drugim riječima, znači podupirati borbu sovjetske vlade koja je usmjerena ka jačanju komunističke osnove i organizacije proizvodnje.
Neki će reći da prostituciji neće biti mjesta kada ojačaju radnička vlast i komunistička osnova, tako da do tada ne treba raditi neku posebnu kampanju protiv prostitucije. Ova vrsta argumenta ne uzima u obzir štetan i razjedinjujući efekat koji prostitucija ima u izgradnji komunističkog društva.
Ispravan slogan je formulisan na prvom Sveruskom kongresu seljačkih i radničkih žena: “Žena sovjetske radničke republike je slobodan građanin sa jednakim pravima i ne smije niti može biti objekat kupovine i prodaje.” Slogan je proklamovan ali ništa nije urađeno. Iznad svega, prostitucija šteti nacionalnoj ekonomiji i spriječava razvoj proizvodnih snaga. Mi znamo da se haos može pravazići a s njime i poboljšanje industrije može učiniti samo naporom i energijom radnika uz najracionalnije organizovanje postojeće radne snage muškaraca i žena. Dolje sa neproduktivnim kućnim radom i brigom za djecu! Naprijed radu koji je organizovan i produktivan i služi radnom kolektivu! Ovo su slogani koje moramo usvojiti.
Naposljetku, šta je to profesionalna prostitutka? Ona je osoba čija energija nije iskorištena za kolektiv; to je osoba koja živi za druge uzimajući životne namirnice od drugih. Može li nešto takvo biti dozvoljeno u radničkoj republici? Ne, ne može. Ne može biti dozvoljeno zato što prostitucija smanjuje rezervu energije i broj radničkih ruku koji stvaraju nacionalno bogatstvo i opšte blagostanje, sa tačke gledišta nacionalne ekonomije prostitutka je radnički dezerter. Iz ovog razloga mi se bespoštedno suprotstavljamo prostituciji. U interesu ekonomije mi moramo započeti borbu da smanjimo broj prostitutki i iskorijenimo prostituciju u svim njenim oblicima.
Vrijeme je da razumijemo da prostitucija proturječi osnovnim principima radničke republike koja se bori protiv svih oblika nezarađenih plata. Za tri godine revolucije naše ideje o ovome predmetu se nisu puno promjenile. Nova filozofija, koja ima malo toga zajedničkog sa starim idejama, je u procesu stvaranja. Prije tri godine prema trgovcu smo se odnosili kao prema poštovanoj osobi. Pod uslovom da su njegovi računi bili uredni i da nije očito prevario svog kupca, trgovac je nagrađivan titulom “trgovca prve gilde”, “poštovanim građaninom” itd.
Stavovi revolucije su se od tada radikalno promjenili. Sada “iskrenog trgovca” nazivamo špekulantom, i umjesto nagrađivanja , mi smo ga izveli pred specijalni komitet i zatvorili ga u radni logor. Zašto smo ovo uradili? Zato što znamo da novu komunističku ekonomiju možemo izgraditi samo ako su svi odrasli građani uključeni u proizvodni rad. Osoba koja ne radi i koja živi od tuđeg rada ili nezarađene plate šteti kolektivu i republici. Zato mi lovimo špekulante, trgovce i kradljivce koji žive od nezarađenog prihoda. Protiv prostitucije se moramo boriti kao protiv još jednog oblika radničkog dezerterstva.
Mi zato ne osuđujemo i ne borimo se protiv prostitucije kao posebne kategorije već kao samo jednog aspekta radničkog dezerterstva. U radničkoj republici za nas nije važno da li žena sebe prodaje jednom muškarcu ili više njih, ili da li je ona označena kao profesionalna prostitutka koja prodaje svoje usluge klijentima ili žena koja se prodala svom mužu. Sve žene koje izbjegavaju rad i ne učestvuju u proizvodnji ili brizi o djeci su obavezne, kao i prostitutke, na prisilni rad. Ne možemo praviti razliku između prostitutke i zakonite supruge koju izdržava njen muž, bez obzira ko on bio, čak i ako se radi o “komesaru”. Neučestvovanje u proizvodnom radu je zajednička crta koja povezuje sve radničke dezertere. Radni kolektiv osuđuje prostitutku ne zato što ona daje svoje tijelo muškarcima, kao i zakonita žena koja ostaje kod kuće, već zato što ne radi u korist društva.
Drugi razlog za organizovanje dobro planirane kampanje protiv prostitucije je da bi se očuvalo narodno zdravlje. Sovjetska Rusija ne želi bolesti koje bi oslabile njene građane i smanjile njihov radni kapacitet. Naravno, ne radi se samo o načinu na koje se bolesti prenose. Prenapučeni životni uslovi, nedostatak standarda higijene, zajedničko posuđe i peškiri takođe igraju ulogu. Dalje, u vremenu mijenjanja moralnih normi i posebno u trenutku stalnog kretanja vojske, dolazi do naglog rasta broja polnih bolesti koje se pojavljuju nezavisno od prostitucije. Na primjer, građanski rat bjesni u plodnim dijelovima južnog regiona. Kozaci su potučeni I povlače se zajedno sa Bijelom Armijom. Samo su žene ostale u selima. One imaju svega osim muževa. Crvena Armija ulazi u sela, raspoređuje se po kućama i ostaje tu nekoliko sedmica. Slobodne veze se javljaju između vojnika i žena. Ove veze nemaju ništa zajedničko sa prostitucijom: žena je sa muškarcem dobrovoljno zato što je privlači, i na njenoj strani nema nikakve materijalne dobiti. Vojnik Crvene Armije ne skrbi za ženu već je sasvim suprotan slučaj. Žena pazi na njega za vrijeme dok je vojska stacionirana u selu. Vojksa kreće dalje, ali ostavlja polne bolesti za sobom. Infekcija se širi. Bolest se razvija i prijeti da osakati mlađu generaciju.
Na zajedničkom sastanku odjela za zašitu majki i ženskog odjela, profesor Kolcov je govorio o eugenici, nauci o zaštiti i poboljšanju zdravlja ljudi. Prostitucija je blisko povezana sa ovim problemom jer je jedan od glavnih načina širenja infekcije. Teze zajedničke komisije za borbu protiv prostitucije ukazuju da je razvoj posebnih mjera protiv polnih bolesti hitan zadatak. Naravno moraju se povesti koraci koji će se boriti protiv svih uzroka bolesti, a ne samo protiv prostitucije kao što to radi licemjerno buržoasko društvo. Iako se bolesti šire i zbog svakodnevnih okolnosti, važno je dati jasnu ideju kakvu ulogu u tome igra prostitucija. Pravilna organizacija seksualnog obrazovanja mladih ljudi je vrlo važna. Moramo omladinu naoružati tačnim informacijama kako bi u život ušli otvorenih očiju. Ne smijemo ostati nijemi na pitanja vezana za seksualni život; moramo prekinuti sa lažnom i licemjernom buržoaskom moralnošću.
Prostitucija nije kompatibilna sa sovjetskom radničkom republikom i iz trećeg razloga: ona ne pridonosi razvoju i jačanju osnovnom klasnom karakteru proletarijata i njegovom novom moralu.
Koja je fundamentalna kvaliteta radničke klase? Koje je njeno najjače moralno oružje u borbi? Solidarnost i drugarstvo je osnova komunizma. Ako se ovaj osjećaj jako ne razvija među radnim ljudima, izgradnja pravog komunističkog društva je neostvarivo. Politički svjestan komunista bi logično trebao na svaki način ohrabrivati razvoj solidarnosti i boriti se protiv svega što spriječava razvoj iste. Prostitucija uništava jednakost, solidarnost i drugarstvo između dvije polovine radničke klase. Muškarac koji kupuje usluge žene ne vidi je kao druga ili osobu sa jednakim pravima. On ženu vidi kao zavisnu od njega i nejednako biće nižeg ranga koje je od manje vrijednosti za radničku državu. Prezir koji muškarac ima prema ženi koju plaća za usluge prenosi na sve žene. Dalji razvoj prostitucije, umjesto razvoja drugarskog osjećaja i solidarnosti, jača nejednaku vezu među polovima.
Prostitucija je strana i štetna novom komunističkom moralu koji je u procesu stvaranja. Zadatak cijele partije i ženskih odjela mora biti usmjeren na široku i odlučnu kampanju protiv ovog nasljeđa prošlosti. U kapitalističkim društvima svi pokušaji borbe protiv prostitucije su bila beskorisna trošenja energije jer su dvije okolnosti koje su dovele do pojave ovog fenomena, privatna svojina i direktna materijalna zavisnost žene od muškarca, čvrsto ustanovljene. U radničkoj republici situacija se promijenila. Privatna svojina je ukinuta i svi građani republike imaju pravo na posao. Brak je prestao biti način na koji žena sebi nalazi “hranitelja” kako bi izbjegla potrebu da živi od svog rada. U Sovjetskoj Rusiji, glavni faktori koji dovode do prostitucije su iskorijenjeni. Ostaje još samo broj sekundarnih ekonomskih i socijalnih razloga s kojima se lakše suočiti. Ženski odjeli borbi moraju prići energičnije i tako će pronaći široko polje aktivnosti.
Na inicijativu Centralnog odjela, prošle godine je formirana je zajednička komisija za borbu protiv prostitucije. Iz nekoliko razloga rad komisije je bio zanemaren, ali od jeseni ove godine dolazi do pojave znakova života, i u saradnji sa doktorom Golmanom i Centralnim (ženskim) odjelom neki poslovi su planirani i organizovani. Predstavnici Narodnog komesarijata za zdravlje, rad i socijalnu sigurnost, industriju, ženski odjel i Savez komunističke omladine su takođe uključeni. Komisija je svoje teze objavila u biltenu broj 4, i poslala ih svim regionalnim odjelima socijalne sigurnosti, i izradila nekoliko konkretnih mjera kako bi se uhvatila u koštac sa okolnostima koji dovode do porasta prostitucije.
Zajednička komisija smatra da je bitno da ženski odjeli uzmu aktivno učešće u ovom radu jer prostitucija obuhvata žene iz radničke klase. Naš je posao i posao ženskih odjela da organizujemo masovnu kampanju oko pitanja prostitucije. Ovome problemu moramo pristupiti sa interesom radnog kolektiva i omogućiti završetak revolucije unutar porodice tako da veza među polovima bude na ljudskim osnovama.
Zajednička komisija, sa jasnim tezama, smatra da je borba protiv prostitucije na fundamentalan način povezana sa realizacijom naše sovjetske politike u sferi ekonomije i opšte izgradnje. Prostitucija će konačno biti iskorijenjena onda kada osnova komunizma bude ojačana. Ovo je istina koja određuje naše aktivnosti. Ali moramo razumjeti važnost stvaranja komunističke moralnosti. Ova dva zadatka su blisko povezana: novi moral se stvara novom ekonomijom, ali novu komunističku ekonomiju ne možemo izgraditi bez podrške novog morala. Jasnost i precizno razmišljanje su esencijalni, i ne trebamo se plašiti istine. Komunisti otvoreno moraju prihvatiti nepredviđene promjene u prirodi seksualnih veza koje se upravo događaju. Ova revolucija proizilazi iz promjene u ekonomskoj strukturi i novom ulogom koju žene imaju u proizvodnoj aktivnosti radničke države. U teškom prelaznom periodu, kada se staro uništava a novo je u procesu stvaranja, odnosi među polovima se ponekad razvijaju a da ne odgovaraju interesima zajednice. Ali postoji i nešto zdravo u praktikovanju različitih veza.
Naša partija i posebno ženski odjeli moraju analizirati različite oblike kako bi se uvjerili koji oblici odgovaraju opštim zadacima revolucionarne klase i služe jačanju zajednice i njenih interesa. Ponašanje koje šteti zajednici, komunisti moraju odbaciti. Ovako je Centralni ženski odjel shvatio zadatak zajedničke komisije. Ne samo da je potrebno uraditi praktične mjere u borbi protiv situacija i okolnosti koji pogoduju prostituciji i rješavanje problema stanovanja i samoće itd., već mora pomoći radničkoj klasi da uz svoju diktaturu uspostavi i svoj moral.
Zajednička komisija ističe činjenicu da se u Sovjetskoj Rusiji prostitucija praktikuje a) kao zanimanje, b) kao sredstvo da se zaradi dodatni prihod. Prvi oblik prostitucije se rjeđe susreće i u Petrogradu, na primjer, hapšenjima nije značajno smanjen broj profesionalnih prostitutki. Drugo, oblik prostitucije je široko rasprostranjen u kapitalističkim zemljama (u Petrogradu, prije revolucije, od ukupno 50 hiljada prostitutki samo je 6 ili 7 hiljada bilo registrovano), i ono se nastavlja pod raznim oblicima i u Rusiji, sovjetske dame razmjenjuju svoje usluge za par cipela; radne žene i majke prodaju svoje usluge za brašno. Seljačke žene spavaju sa vođama antiprofiterskih odreda kao bi sačuvale nagomilanu hranu, a kancelarijske radnice spavaju sa svojim šefovima u zamjenu za životne namirnice, cipele i moguće promaknuće na poslu.
Kako da se borimo protiv ovakve situacije? Zajednička komisija se morala uhvatiti u koštac sa važnim pitanjem da li prostitucija mora biti tretirana kao kriminalni prekršaj. Mnogi predstavnici komisije su zastupali pogled da prostitucija treba biti prekršaj, tvrdeći da su profesionalne prostitutke očigledno radnički dezerteri. Ako bi takav zakon prošao, hapšenja i tjeranja prostitutki u radne logore bi postala prihvatljiva politika.
Centralni odjel se izjasnio u potpunom odbacivanju ovog koraka, tvrdeći da ako bi prostitutke bile hapšene, onda bi trebalo uhapsiti i sve zakonite žene koje izdržavaju muževi i ne pridonose društvu. Prostitutka i domaćica su radnički dezerteri, i ne možete jednu poslati u radni logor a da ne pošaljete i drugu. Ovo je pozicija koju je zauzeo Centralni odjel i bio je podržan od Komesarijata pravde. Ako radničko dezerterstvo uzmemo kao kriterijum, onda moramo kazniti sve oblike radničkog dezerterstva. Brak ili postojanje određenih veza među polovima nije važno i ne može igrati nikakvu ulogu u definisanju kriminalnih prekršaja u radničkoj republici.
U buržoaskom društvu, žena nije pod osudom kada ne radi posao koji je koristan za zajednicu ili kada se prodaje iz materijalnog interesa (dvije trećine žena u buržoaskom društvu se prodaje zakonitim muževima), već kada su njene seksualne veze površne i kratkog trajanja. Brak u buržoaskom društvu je karakterisan svojim trajanjem i formalnom prirodom registracije. Na ovaj način je očuvano nasljeđivanje svojine. Veze koje su privremene prirode i kojima nedostaje zvanična sankcija se od strane bigota i licemjernih bužoaskih moralista smatraju sramnim.
Možemo li mi, koji zastupamo interese radnog naroda, privremene i neregistrovane seksualne veze smatrati kriminalnim? Naravno da ne možemo. Sloboda u seksualnim vezama među polovima ne proturječi komunističkoj ideologiji. Interesi radog kolektiva nisu ugroženi privremenom prirodom seksualne veze ili zasnovanom na ljubavi, strasti ili prolaznom fizičkom privlačnosti.
Seksualna veza je štetna i strana kolektivu samo ako je među polovima prisutna materijalna dobit, samo ako su lažni računi zamjena za međusobnu privlačnost. Nije važno da li odnos uzima oblik prostitucije ili legalnog braka. Takve nezdrave veze ne mogu biti dopuštene jer prijete jednakosti i solidarnosti. Zato moramo osuditi svaki oblik prostitucije i objasniti zakonitim ženama kakvu tužnu i netolerantnu ulogu igraju u radničkoj državi.
Može li prisustvo materijalnog odnosa biti kriterijum koji odrežuje šta jeste a šta nije kriminalni prekršaj? Možemo li zaista nagovoriti par da nam prizna da u njihovoj vezi postoji element računice? Da li bi takav zakon bio izvodiv, posebno sada ako u obzir uzmemo činjenicu prisustva različitih seksualnih veza koje se praktikuju među radnim narodom i idejama seksualnog morala koji je u stalnom kretanju? Gdje prostitucija prestaje a brak iz udobnosti počinje? Zajednička komisija se protivi prijedlogu da se prostitutke kažnjavaju za prostituisanje, tj. prodaju i kupovinu. Zajednička komisija predlaže da svi ljudi koji su osuđeni za radničko dezerterstvo budu predani mreži socijalne sigurnosti a odatle sekciji Komesarijata koji se bavi raspoređivanjem radne snage ili ustanovama i bolnicama. Prostitutka nije poseban slučaj; kao i sa drugim kategorijama dezerterstva, ona se šalje u radni logor samo ako iznova izbjegava rad. Prostitutke se ne tretiraju drugačije od drugih oblika radničkog dezerterstva. Ovo je važan i hrabar korak dostojan prve svjetske radničke republike.
Pitanje prostitucije kao kriminalnog prekršaja predstavljeno je u tezi broj 15. Sljedeći problem koji treba razmotriti je da li zakon treba obuhvatiti kažnjavanje klijenata prostitutki. Neki u zajedničkoj komisiji su bili za to, ali su morali odustati od ideje koja nije logično proizilazila iz naših osnovnih premisa. Kako definisati klijenta? Da li je to neko ko kupuje usluge žena? U tom slučaju muževi mnogih zakonitih žena bi bili krivi. Ko može odlučiti ko je klijent a ko nije? Predloženo je da ovaj problem bude dodatno razmatran, ali Centralni odjel i većina komisije su bili protiv. Predstavnici Komesarijata pravde su priznali da nije moguće jasno definisati kada je prekršaj napravljen tako da i ideja o kažnjavanju klijenata nije izvodiva. Pozicija Centralnog odjela je još jednom usvojena.
Iako je komisija prihvatila da po zakonu klijenti ne mogu biti kažnjeni, ipak je zagovarala moralnu osudu onih koji posjećuju prostitutke ili na neki način prave posao od prostitucije. Teze komisije ističu da savko ko zarađuje od prostitucije mogu biti krivično gonjeni kao osobe koje zarađuju novac bez sopstvenog rada. Zakonski prijedlozi zajedničke komisije su napisani i predloženi na usvajanje Sovjetu narodnih komesara. Oni će stupiti na snagu u bližoj budućnosti.
Ostalo je još da ukažem na čisto praktične mjere koje mogu pomoći u smanjenju prostitucije u čijem provođenju ženski odjeli mogu igrati aktivnu ulogu. Nema sumnje da siromašne i neadekvatne plate koje žene primaju predstavljaju jedan od glavnih faktora koji guraju žene u prostituciju. Prema zakonu, plate muških i ženskih radnika su jednake, ali u praksi mnoge žene rade nekvalifikovane poslove. Problem poboljšanja njihovih vještina kroz razvijanje mreže posebnih kurseva mora biti riješen. Zadatak ženskih odjela je da prošire svoj uticaj kako bi obrazovne ustanove unaprijedile pružanje stručne obuke radnim ženama.
Politička zaostalost žena i nedostatak društvene svjesnosti je drugi razlog za prostituciju. Ženski odjeli bi trebali pojačati svoj rad među proleterkama. Najbolji način borbe protiv prostitucije je podizanje političke svjesnosti širokih masa žena i uvlačenje istih u revolucionarnu borbu u izgradnji komunizma.
Činjenica da stambena situacija još uvijek nije riješena takođe ohrabruje prostituciju. Ženski odjeli i zajednička komisija za borbu protiv prostitucije može i mora pronaći rješenje za ovaj problem. Zajednička komisija radi na projektu obezbjeđivanja stambenih komuna omladini i kuća koje će omogućiti smještaj ženama koje su tek stigle na određeni prostor. Međutim, ukoliko ženski odjeli i komsomol u provincijama ne pokažu inicijativu i ne preuzmu nezavisnu akciju, sve direktive komisije će ostati lijepe i dobronamjerne rezolucije, ali ostaće samo na papiru. A toliko toga možemo i moramo uraditi. Lokalni ženski odjeli moraju raditi u saglasnosti sa obrazovnim komisijama kako bi napravili pravilnu organizaciju seksualnog obrazovanja u školama. Takođe bi mogli održati seriju diskusija i predavanja o braku, porodici I istoriji veza među spolovima, ukazujući na zavisnost ovih fenomena i seksualnog morala od ekonomskih faktora.
Vrijeme je da raščistimo pitanje seksualne veze. Vrijeme je da ovome pitanju priđemo nemilosrdnom i naučnom kritikom. Već sam rekla da je zajednička komisija prihvatila da profesionalne prostitutke budu tretirane na isti način kao radnički dezerteri. Iz ovoga slijedi da žene koje imaju radnu knjižicu ali praktikuju prostituciju kao dodatni izvor prihoda ne mogu biti kažnjene. Ali ovo ne znači da se mi ne borimo protiv prostitucije. Mi smo svjesni, kao što sam već istakla, da prostitucija šteti radnom kolektivu negativno utičući na psihologiju muškaraca i žena uništavajući osjećaje jednakosti i solidarnosti. Naš zadatak je ponovna edukacija radnih kolektiva i dovođenju psihologije kolektiva u liniju ekonomskih zadataka radničke klase. Moramo nemilosrdno odbaciti stare ideje i stavove kojih se držimo iz navike i onda kad je ekonomija nadmašila ideologiju. Stara ekonomska struktura se raspada a sa njom i stari oblik braka, ali mi se još uvijek držimo buržoaskog životnog stila. Mi smo spremni da odbacimo sve aspekte starog sistema i dočekamo revoluciju u svim sferama života, ali samo... ne dirajte porodicu, nemojte pokušati promijeniti porodicu! Čak i politički svjesni komunisti se boje da jasno sagledaju istinu, oni odbacuju dokaze koji jasno pokazuju da stare porodične veze slabe i da novi oblici ekonomije diktiraju nove oblike veza među spolovima. Sovjetska vlast prepoznaje ulogu koju žena igra u nacionalnoj ekonomiji stavljajući je na istu osnovu sa muškarcem, ali u svakodnevnom životu mi se još držimo “starih običaja” i spremni smo da normalnim prihvatimo brakove koji su zasnovani na materijalnoj zavisnosti žene od muškarca. U našoj borbi protiv prostitucije moramo pojasniti naš stav prema bračnim odnosima koji su zasnovani na istim principima “kupovine i prodaje”. Moramo naučiti da budemo nemilosrdni na ovom pitanju; ne smiju nas zavarati sentimentalni prigovori da “naša kritika i propovjedanje nauke ugrožavaju svete porodične veze”. Moramo objasniti da je stari oblik porodice nadmašen. Komunističko društvo ne treba staru porodicu. Buržoaski svijet je dao blagoslov na isključivost i izolaciju bračnog para od zajednice; u atomiziranom i individualističkom buržoaskom društvu, porodica je bila jedina zaštita od oluja života, tiha luka u moru neprijateljstva i takmičenja. Porodica je bila nezavisna i zatvorena zajednica. Ovo ne može biti u komunističkom društvu. Komunističko društvo predstavlja tako jak osjećaj zajedništva tako da ne postoji mogućnost postojanja izolovane i introspektivne porodice. U sadašnjem trenutku slabe srodničke veze, porodica i bračni život. Nove veze među radnim ljudima se stvaraju drugarstvom, zajedničkim interesima, kolektivnom odgovornošću i vjerom da kolektiv postavlja najviše principe moralnosti.
Ja neću na sebe preuzeti da propovjedam koji oblik će brak I veze među spolovima imati u budućnosti. Ali u jednu stvar nema sumnje: u komunizmu sva zavisnost žene od muškarca i svi oblici materijalnog proračuna koje možemo pronaći u modernom braku će nestati. Seksualne veze će biti zasnovane na zdravom instinktu za reprodukciju podstaknuti razuzdanošću mladalačke ljubavi, strasti, bljeskom fizičke privlačnosti ili svjetlom intelektualne i emotivne harmonije. Takve seksualne veze nemaju ništa zajedničko sa prostitucijom. Prostitucija je užasna jer je to čin nasilja žene na sebe u ime materijalne dobiti. Prostitucija je ogoljeni čin materijalnog proračuna koji ne ostavlja prostora koji u obzir uzimaju ljubav i strast. Gdje strast i privlačnost počinju, prostitucija prestaje. U komunizmu, prostitucija i savremena porodica nestaju. Razvija se zdrava, radosna i slobodna veza među spolovima. Dolazi nova generacija, nezavisna i hrabra sa jakim osjećajem zajedništva: generacija koja dobrobit kolektiva stavlja iznad svega ostalog.
Drugovi! Mi postavljamo temelje za ovu komunističku budućnost. U našim rukama je da ubrzamo dolazak ove budućnosti. Moramo ojačati osjećaj solidarnosti među radničkom klasom. Moramo ojačati osjećaj zajedništva. Prostitucija spriječava razvitak solidarnosti, i zato moramo pozvati ženske odjele da odmah započnu kampanju iskorjenjivanja ovog zla.
Drugovi! Naš zadatak je da uništimo uzroke prostitucije. Naš zadatak je da vodimo nemilosrdnu borbu protiv svih ostataka individualizma i bivšeg oblika braka. Naš zadatak je da revolucionišemo stavove u sferi seksualnih veza i dovedemo ih u liniju sa interesima radnog kolektiva. Kada komunistička zajednica iskorijeni savremene oblike braka i porodice , problem prostitucije će nestati.
Krenimo na posao, drugovi. Nova porodica je već u procesu stvaranja, i velika porodica pobjedničkog svjetskog proletarijata se razvija i jača.